Od sinteze do novih vidika

Ovogodišnji sudionici teatrološkoga simpozija, ali i cijele manifestacije od 5. do 7. prosinca, suočeni su bili s velikim izazovom: obilježavanjem Tri desetljeća Krležinih dana u Osijeku, što je bila i tema dvodnevnoga znanstvenog skupa u suorganizaciji utemeljitelja HNK-a u Osijeku i suutemeljitelja, Filozofskoga fakulteta u Osijeku i Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta / Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Križišta povijesti i pisanja o povijesti na tridesetim su se Krležinim danima u Osijeku mogla oprisutniti i svjedocima kazališne povijesti i suvremenosti.

U izlaganjima dramatičara Davora Špišića o vlastitome sudioništvu u hrvatskom teatru, Ivana Boškovića o Fabriovim interventima, Ane Lederer o baletnoj umjetnosti u središtu je bila naracija (Le Goff, Le Roy...).

Ljubomir Stanojević, govoreći o Ivkovićevu kazališnom razdoblju, Adriana Car-Mihec o teatrološkim prinosima Darka Gašparovića, Velimir Visković o Branimiru Donatu, Maja Đurinović o  suvremenome plesu, Suzana Marjanić o etnoteatrologiji u fokus su postavili ljude (treći naraštaj analista).

Neki su izlagači poetskim sredstvima dohvatili odraz prošle stvarnosti (Michelet): Branka Brlenić Vujić, kad Krležu i Osijek situira u srednjoeuropski prostor, ili Hrvojka Mihanović-Salopek u analizi drama Miroslava S. Mađera.

Ivana Žužul, odgovorajući na pitanje što hrvatska književna historiografija duguje Danima, uključuje poststrukturalizam i dekonstrukciju. Držeći da povijesni tekst ne treba biti različit od fikcije (La Capra), Marijan Varjačić analizirao je kajkavsko kazalište, a Ana Gospić Županović Šnajderove drame u Gašparovićevu teatrološkom opusu.

Boris Senker, govoreći o redateljima i režiji u osječkim priopćenjima Branka Hećimovića, Martina Petranović, o Danima kao zatočniku hrvatske teatrologije, Ivan Trojan, o udjelu HNK-a u Osijeku, Lucija Ljubić, o hrvatskoj drami od 1990. do danas na tom skupu, uspostavili su i mogućnost razgovora o teatrologiji i interpretativnosti. Izlažući o smjernicama za razvoj Krležinih dana predložila sam, ne prvi put, pokretanje realnoga i virtualnoga hrvatskoga kazališnoga muzeja, ali i razvoj internetske teatrološke platforme, bržu digitalizaciju video- i audio- te papirnate građe, uspostavljanje Dana kao središta srednjoeuropskih kazališnih istraživanja, uz uključivanje sudionika iz Hrvatske, Beča, Budimpešte, Praga, Bratislave, Ljubljane... te snažniju suradnju umjetnika i istraživača u Osijeku i publike (razgovori poslije predstava i izlaganja, live-streaming, aplikacije...).

Uz pokroviteljstvo HAZU-a / Razreda za književnost i Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti RH, Dani su započeli otvaranjem izložbe Tri desetljeća Krležinih dana u Osijeku autorice Martine Petranović u osječkom HNK-u. Mogli smo pogledati i predstave: Bez trećeg Milana Begovića Gala teatra, Krležinu Salomu Selme Mehić i Maje Đurinović, Krležinu Ledu šibenskoga HNK-a i Kabaret Krleža osječkih umjetnika. Predstavili smo i četiri knjige: Od prijestupnice do umjetnice Lucije Ljubić, Taj tvrdoglavi plesni vitalizam Maje Đurinović, Od Bele do Isabelle Zlatka Svibena i zbornik tekstova s prošlogodišnjih Dana. Položen je i vijenac na Krležin spomenik autorice Marije Ujević Galetović.

Iznimno emotivni ovogodišnji Krležini dani protekli su u znaku stalnoga podsjećanja na dugogodišnjega voditelja Dana Branka Hećimovića, koji nije mogao doći. Odborom Dana predsjedavao je o. d. predsjednika Boris Senker.

Ako baviti se poviješću kazališta znači unositi smisao u prošlost i sadašnjost, čini mi se da bi novi zbornik i budući Dani u prelijepom, domaćinskom Osijeku trebali učvrstiti kriterije za oblikovanje nove paradigme hrvatske i šire, srednjoeuropske teatrologije.